Zagreb 2005. Tvrd povez, 1430 strana. Knjiga je veoma dobro / odlično očuvana. `Naši prostori predstavljaju razmeđa istoka i zapada, sjevera i juga, pravoslavlja, protestantizma, katolicizma i islama. U toj konstelaciji svi su narodi i njihove vjerske zajednice bile zauzete za goli opstanak. Zbog svega toga ova trilogija predstavlja dragocjen doprinos prepoznavanju stvarnog stanja na ovim raznorodnim i stalno sukobljenim prostorima.` dr. Tomislav Ivančić `Djelo enciklopedijskog sadržaja podijeljeno je na tri velika dijela, kojima je pridodan Ekumenski dodatak. U prvom dijelu govori se o temeljnim teološkim pojmovima, kao i o najznačajnijim kršćanskim zajednicama formiranima tijekom prvog tisućljeća (posebice raznim crkvama proizašlim iz reformatorskog pokreta). U drugom dijelu sintetizira se činjenica razjedinjenosti i podjele kršćanstva, odnosno ispadanja iz zajedništva Pracrkve. Povijesno postojanje Bizantskog carstva stvorit će pravoslavlje i oformljenje četiri patrijarhata (aleksandrijski, carigradski, antiohijski i jeruzalemski) koji s patrijarhatom staroga Rima čine zajedništvo jedinstvene Crkve. Tu će biti riječi i o crkvenim zajednicama proizašlim iz Reformacije, kojih je danas oko 320. U trećem dijelu tumači se povijest ekumenskog pokreta, unutar kojega čitatelj ima priliku iscrpno se upoznati s hrvatskom ekumenskom baštinom i njenim kontroverzama. U četvrtom dijelu, kao i u Dodacima, riječ je o sve brojnijim religioznim pokretima i prirodnim religijama.` `Ekumenizam je postala riječ koja se najčešće upotrebljava u vjerskom rječniku današnjice svih kršćanskih crkava, zajednica i pokreta. Mnoge, posebice velike tradicionalne kršćanske crkve poput Katoličke i Pravoslavne, smatrale su donedavna ekumenizam kršćanskom utopijom i nekakvom maglovitom religijom budućnosti. Iznenađujući obrat i neočekivana promjena poimanja ekumenizma dogodila se 1964. god. kada je Katolička crkva na Drugom vatikanskom saboru prihvatila ekumenski pokret kao pozitivno i poželjno nastojanje oko ponovnog ujedinjenja kršćana različitih vjeroispovijesti, s njegovim apstraktnim izrazom: ekumenizam. Po mišljenju mnogih kršćanskih mislilaca i analitičara povijesti kršćanstvo je nakon dva tisućljeća razdora, sukoba, raskola i međusobnog sumnjičenja konačno i nepovratno krenulo u potragu za svojim razorenim jedinstvom. Nikada u povijesti kršćanske crkve i kršćanske crkvene zajednice nisu tako bolno osjetile nedjelotvornost Kristove molitve ”Da svi budu jedno” (Iv 17,21), kao u ove naše dane, smatrajući se i pojedinačno, u većoj ili manjoj mjeri, odgovornima zbog sablazni kršćanske razjedinjenosti. Dosadašnja georeligijska karta kršćanskog svijeta, na kojoj su dominantan položaj zauzimali katolički Rim i pravoslavni Carigrad, dobila je nov oblik pojavom ekumenske Ženeve, kao sjedišta Ekumenskog vijeća crkava, s dominantnim protestantskim obilježjem. Stječe se dojam kao da su se razjedinjeni kršćani uputili na put u Emaus kako bi za zajedničkim stolom otkrili svog suputnika Isusa Krista i priznali ga svojim Bogom i Spasiteljem te utemeljiteljem Crkve, zajednice Božjeg naroda.` Iz predgovora