Ivana Frane Jukića /1818-1857/ Iz tiska je izašla nova publikacija u izdanju Kulturno-povijesnog instituta Bosne Srebrene u Sarajevu. Riječ je o novoj ediciji pod naslovom Colloquia franciscana, a predviđeno je da u potpunosti bude posvećena proučavanju franjevačke kulturne baštine. Stoga će u ovoj ediciji biti objavljivani tekstovi sa znanstvenih skupova što se održavaju u sklopu manifestacije Dani franjevačke kulturne baštine u Sarajevu, ali će uredništvo primati i druge vrijedne priloge.... Biografija Rođen je 8. jula 1818. godine u Banjoj Luci. Poticao je iz srednje imućne porodice. Otac Jozo je bio zlatar (kujundžija), a majka Klara (rođena Jurić) domaćica. Imao je sestru Mariju i brata Matu.[1] Školovanje je počeo kod župnika Franje Sitnića, koji ga je učio pismo i osnove latinskog jezika. Nižu gimnaziju je završio u fojničkom samostanu (1830-1835). Studirao je filozofiju u Zagrebu (1835-1837) i teologiju u Vespremu (1837-1840) i Dubrovniku (1841). Zaredio se 1833. u Fojnici, a fratar je postao 1842. godine.[1] Bio je kapelan i učitelj u Fojnici (1842-1843. i 1845-1848), Kraljevoj Sutjesci (tokom 1843. i kasnije), Ivanjskoj (1844), Docu (1848-1849) i Varcar Vakufu - današnjem Mrkonjić Gradu (1849-1851).[1] Kulturni i prosvetni rad U Danici Ilirskoj je 1838. nameravao objaviti četiri pesme: Bosna neće više da tuguje, Jednakosti želja, Misli vile bosankinje i Nejednakosti ilirskih banova. Pesme nisu objavljene, ali se već iz tih početnih radova vidi da se zalagao za ujedinjenje ilirskih naroda i oslobođenje od tuđinske vlasti. Prve radove je objavio u Serbsko-dalmatinskom magazinu, nakon upoznavanja sa njegovim urednikom Božidarom Petranovićem.[2] Nakon studija se vratio u Bosnu. Sa istomišljenicima je planirao pokretanje književnog društva Kolo bosansko koje bi izdavalo časopis Pčela bosanska, odnosno Svjetogled bosanski, a koji bi predstavljao okosnicu Matice Ilirske. U Fojnici je 10. decembra 1840. napisao tekst koji je objavljen tek dve godine kasnije kao Poziv u Kolo bosansko i pravila društva, ali do njegovog osnivanja ipak nije došlo.[2][3] Pokrenuo je i uređivao prvi bosansko-hercegovački časopis Bosanski prijatelj. U njemu se govorilo o istoriji Bosne i Hercegovine, njenom geografskom položaju, kulturi i sl. Prva dva broja je pripremio u Varcaru 1850. i 1851. godine, a treći broj je sastavljao u izgnanstvu i on je štampan 1861. - nakon njegove smrti. Izašao je i četvrti broj, koji je napisao i štampao fra Antun Knežević 1870. godine u Sisku.[4] Jukić se zalagao za kulturno uzdizanje Bosne podržavajući otvaranje štamparija, biblioteka, kulturnih društava, narodnih čitaonica i muzeja. U prvom broju Bosanskog prijatelja iz 1850. je napisao: „Poznato je svima kod nas kako se u Bosni starinske stvari: novac, pečati itd. nalaze i pohlepnim strancima uz malu cienu prodaju. Ja sam od nekoliko puta počeo ovakve stvari sabirati: zato molim sve Bošnjake, gdje god što opaze, otkupe u moje ime. S mojom zbirkom želim metnuti početak bosanskom muzeju.“ Ideja o osnivanju muzeja je realizovana tek 35 godina kasnije kada je nastalo Muzejsko društvo koje je odlukom državnih institucija pretvoreno u ustanovu pod imenom Zemaljski muzej u Sarajevu.[3] Jukić je pokazivao prosvetiteljske ciljeve sa naglaskom na reformu jezika, pravopisa i osnivanje škola. Osnovao je jednu od prvih svetovnih škola u Varcar Vakufu 1849. godine, a i materijalno je pomagao škole i štampao priručnike za potrebe naroda i bosanskih franjevaca. Njegovo delo Početak pismenstva je u narodnim školama zamenilo Bukvar iliti početak slovstva koji je napisao fra Stjepan Marijanović.[2][5] Jukić je prikupljao narodne pesme, koje je pod pseudonimom fra Filip Kunić objavio u Osijeku. U njegovom književnom opusu značajno mesto zauzimaju i putopisi, posebno Putovanja od Sarajeva do Carigrada. Od naučnih radova se ističe Zemljopis i poviestnica Bosne, štampana u Zagrebu 1851. Delo ima dve celine. Prva nosi naslov „Zemljopis“, a druga „Dogodopis“. Politički angažman Još za vreme studija Jukić se upoznao sa idejama ilirskog pokreta i sprijateljio se sa Ljudevitim Gajem i Stankom Vrazom. Iz Vesprema je 12. aprila 1840. otišao u Bosnu i pokušao da podigne ustanak, a u tome su mu pomagali fra Blaž Josić, fra Jakov Baltić i fra Tomo Kovačević. U toj nameri ih je sprečila uprava franjevačke provicnije Bosna Srebrena (na prvom mestu fra Marijan Šunjić).[2][4] I u narednom periodu Jukić je bio politički aktivan. Sastajao se sa istomišljenicima u zemlji i inostranstvu. Nekoliko puta se video i sa Omer-pašom Latasom, koji je poslat u Bosnu da uguši bune feudalaca i naroda protiv reformi (tanzimata), a koje su imale za cilj evropeizaciju Osmanskog carstva i učvršćenje centralne vlasti. U početku su glavna meta bili krupni feudalci i to je kod naroda pobudilo nadu da će se stanje u Bosni konačno preurediti. Jukić je u početku podržavao Latasa, uprkos njegovim surovim metodama, i sa fra Grgom Martićem u njegovu čast napisao Slavodobitnicu svijetlom gospodaru Omer-paši. Čak je smatrao da je to dobar trenutak za konačno otcepljenje Bosne i da će Latas, s obzirom na njegovo slovensko poreklo, ovo podržati. O tome je sastavljao pismo namenjeno banu Jelačiću, ali ga je francuski konzul na proputovanju kroz Varcar krišom ukrao sa Jukićevog stola i predao Latasu, koji ga je prosledio dalje za Carigrad. Spisku optužbi protiv Jukića su dodate i Želje i molbe kristijanah u Bosni i Hercegovini koje je u maju 1850. uputio sultanu Abdul-Medžidu. U tom dokumentu, koji je kasnije dodat kao prilog (Nadostavak) knjizi Zemljopis i poviestnica Bosne, on u 28 tačaka obrazlaže težak položaj naroda u Bosni i Hercegovini.[3][4] Između ostalog, u piše: „... ni pored volje našeg čestitog cara da se Bosna već jednom uredi, tanzimat uvede i jednakost na sudu kristjanima podieli, ne možemo se nadati nikakvomu napretku i olakšicu očekivati ako bude carigradski ministerij onako u Bosni razređivao unapredak, kao što je dosad“.[2] Zatočeništvo i izgnanstvo U oktobru 1851. Jukić je iz Varcara prešao u Sarajevo. Tamo je uhapšen 17. januara 1852, pod optužbom za širenje nemira i podsticanje na bunu. Zatočen je u Đulagin han i tu je proveo nekoliko meseci. Latas ga je odatle poslao u carigradski zatvor 3. maja iste godine, zabranivši mu doživotno povratak u Bosnu. U tom zatvoru Jukić je bio od 10. juna do 2. jula 1852. Nakon izslaska je poslat u Rim u samostan bazilike Santa Maria in Ara Coeli gde je proveo devet meseci. U proljeće 1853. je prebačen u Dubrovnik, a zatim u samostan Fano kod Ankone. Sa jednim bibiliotekarom je poslat na mesec dana u Veneciju i nekoliko dana pre povratka Jukić je pobegao i stigao do Zagreba. Tamo je ponovo uhapšen, ali nije vraćen u Italiju već su pustili da preko reke Save prebegne u Bosnu. Period od januara do maja 1854. je proveo u Kraljevoj Sutjesci i Gučoj Gori.[1] Nakon toga je bio angažovan kao duhovni pomoćnik u Štrosmajerovoj biskupiji u Trnavi (1854-1855) i u Drenju (1856-1857). Bilo mu je zabranjeno bavljenje politikom i kretanje bez pratnje. Početkom 1857. je smešten u sanatorijum franjevačkih klerika u Đakovu, a odatle je prebačen u Beč i tamo operisan 17. maja. Umro je od postoperativnih komplikacija 20. maja 1857, a sahranjen je dva dana kasnije u zajedničku grobnici za siromašne na bečkom groblju Sankt Marxer Friedhof. Prilikom preuređivanja susedne zajedničke grobnice, u kojoj je bio pokopan i Mocart, oznaka Jukićevog groba je zagubljena. Izabrana dela Književna Život Isusa Krista (preveo Mihovil Čuić, 1848.) Slavodobitnica svietlomu gospodinu Omer-paši (1851.) Putovanja od Sarajeva do Carigrada, putopisi, 1852. Bogoljubni način (1855.) Narodne piesme bosanske i hercegovačke, prikupljene narodne pesme (zajedno sa fra Grgom Martićem), Osijek, 1858. Naučna Zemljopisno-poviestno opisanije Bosne, Zadar, 1841. Početak pismenstva i napomena nauka krstjanskoga (1848.) Zemljopis i poviestnica Bosne, Zagreb, 1851. (pod imenom Slavoljub Bošnjak; posvećeno Ljudevitu Gaju) Časopisi Bosanski prijatelj, I, II (časopis, 1850-1851.) Bosanski prijatelj, III (časopis, 1861.) NEKORIŠĆENA