Dodatne informacije Izdavač SVJETLOST – SARAJEVO Izdanje 1964 Povez TVRDI Stanje Dobro Pisac DŽEK LONDON

Iz recenzije: ’’Za središnju temu svoje priče Svevlad Slamnig je uzeo politiku, način na koji se ona vodi i čimbenike koji na nju utječu, pri čemu su privatni životi njegovih junaka u isto vrijeme i materijal, ali i pokretač tih političkih zbivanja. U maniri pustolovno-špijunskih romana autor pripovijeda o Dubrovniku i Dubrovčanima, te o politici (i tajnoj politici) Dubrovačke Republike u doba prvoga rusko-turskog rata 1768 - 1774.’’

Iz recenzije: ’’Kad je cepelin Hindenburg pri slijetanju u Lakehurstu 1937. nestao u plamenu, nisu se rasplinuli samo snovi o putovanju zrakoplovom: brojni su putnici bili žrtve vatre, zaljubljeni su grubo razdvojeni, a životni planovi uništeni. Švedski novinar Birger Lund preživio je nesreću. Deset godina nakon katastrofe, 1947., u Rimu posjećuje Martu, ženu s kojom je proveo posljednju noć na palubi Titanika u zraku.’’

Iz recenzije: ’’Roman o životu hrvatskog Paganinija, violinskog virtuoza Franje Krežme, prati trinaest godina njegova života, od poduke kod Eisenhutha i boravka sa sestrom Anom u Konzervatoriju u Beču do koncertiranja po europskim gradovima i Franjina boravka u Berlinu i Frankfurtu, gdje je i umro u devetnaestoj godini. Oslanjajući se na arhivsku građu i novinske članke, Stjepan Tomaš je stvorio dirljiv roman.’’

Reč izdavača: ’’Pirandello je jedan od najznačajnijih talijanskih pisaca 20. stoljeća. Njegov se osebujan filozofski svjetonazor napose izrazio u opsežnom dramskom opusu: 44 drame pod znakovitim zajedničkim naslovom Gole maske. Čovjek nije onakav kakav misli da jest, za svakoga drugog je drukčiji. Njegova je osobnost mnogostruka pa ne postoji uporište da je njegovo uvjerenje istinito. Društvo je sazdano na sebičnosti, a pojedinac je prisiljen nositi vanjsku masku koja ne odražava njegovu unutrašnju bit. Ovaj izbor obuhvaća deset najpoznatijih i najizvođenijih drama: Tako je (ako vam se čini), Kao prije, bolje nego prije, Gospođa Morli, jedna i dvije, Šest osoba traži autora, Henrik IV., Odjenuti gole, Čovjek s cvijetom u ustim, Život koji sam ti dala, Večeras se improvizira, Naći se.’’

Iz recenzije: ’’U svojim je djelima Držić stvaralački i originalno posegnuo za iskušanim klasičnim i modernim obrascima: plautovske komedije nastanio je živim, prepoznatljivim, te psihološki, jezično, etnički, društveno određenim likovima i situacijama, izravnim aktualiziranjem domaćih prilika. Velika iskustva stečena u životu i iz knjiga, kod kuće i u svijetu, prenio je na naše tlo, izvanrednom nadahnutošću dao im je obilježja naše sredine i prilagodio ih potrebama svoje publike.’’

Dodatne informacije Pisac SLOBODAN ŠIJAN Izdavač SLUŽBENI GLASNIK – BEOGRAD Izdanje 2009 Povez MEKI Strana 330 Stanje Dobro

Niče i metafizika Mišela Ara smatra se jednim od najlucidnijih savremenih tumačenja Ničea. U poglavlju „Preobražaj božanskog", iz kojeg prenosimo delove, Ar se hvata u koštac s čuvenom Ničeovom rečenicom „Bog je mrtav", pokazuje na koji način i zbog čega Niče tvrdi tako smelu stvar. Potom, Ar razrešava protivrečnosti koje nastaju u vezi sa smrću besmrtnog bića, osvrće se na Ničeov politeizam i veselo društvo antičkih bogova („bogovi su pomrli od smeha kada su čuli da postoji samo jedan bog"), ali naročito insistira na, do sada, slabo komentarisanom Ničeovom razlikovanju između boga i božanskog, dakle između večnog bića i večne i uzvišene božanske prirode. Tradicionalni bog je, naime, bog morala i dobrih namera, što će reći da zajedno s razaranjem morala, kao skrivene volje za moć, propada i hrišćanski bog. Ali, prema Aru, ono što ne propada jeste ono božansko, ono što ne može da ne postoji kao nadahnuće, kao ono što pokreće večno vraćanje istog. Zbog toga Ničeu i jeste potrebna figura Isusa koja se preobražava u Dionisa, te, potom, Dionis ponovo u Isusa, kao da ono božansko ima dvostruku, čak i višestruku prirodu. Utoliko Isus izlazi iz ozračja hrišćanskog razumevanja božje prirode i postaje bog ljubavi bez preteškog i istrošenog hrišćanskog tereta. U briljantnoj Arovoj knjizi izdvajaju se svežinom i originalnošću upravo poglavlja posvećena onom božanskom i večnom vraćanju istog, jer francuski filozof, baš kao i sam Niče, nastoji da ove motive oslobodi tegova metafizike.

odlično očuvane, po negde korektorem pređeno preko zapisa brojevi 1,2,3,4,5,6 zmajev kod planina koja govori tajni grad misterija u parizu sablasni jedrenjak velika gužva u njujorku

Vrlo dobro stanje stripa Kolor Ludens

Iz recenzije: ’’I ova je zbirka duljih pripovijesti (Kardinal, Slike...) stilski uređena u autorovoj brižno njegovoj maniri: lijepim jezikom, izbrušenim i gnomskim izrazom, upravo na način mudroga narodnog pripovjedača koji iz riznice i bunara prošlosti, ali i sadašnjosti, vadi one radnje, likove i događaje o kojima najčešće pripovijeda a koje se manje događaju pred našim očima. Temama, povijesnima i suvremenima, ovom se zbirkom autor uklapa u svoj provjereni pripovjedački model, nudeći nam dio svojega umijeća već isprobanoga i osvjedočenoga, i u tematskom i u stilskom smislu. I ovom knjigom Aralica nastavlja svoju osnovnu nakanu: da bude tumačem hrvatskoga nacionalnog bića u prošlosti i sadašnjosti, posebice njegovih tradicijskih, kršćanskih i moralnih vrijednosti, a sve je to ostvareno izbrušenim stilom i čistim jezikom. U tome i jest Araličina veličina.’’

Spoljasnji odnosaji Srbije novijega vremena, prva knjiga 1849-1860 Jovan Ristic Godina izdanja: 1887 Tvrd povez, strana 447 Ostecenje na prednjoj korici, povez i unutrasnjost odlicni

Podnaslov dela glasi: Eseji, interpretacije, čestitke.

Podnaslov dela glasi: Cvjetnjak usmenih lirskih pjesama.

Prvo izdanje, odlično očuvano (jedino ima kratki potpis prethodnog vlasnika na vrhu predlista), platnene korice, kompletno, bez pisanja, pečata, podvlačenja.... Autor - osoba Ujević, Tin, 1891-1955 = Ujević, Tin, 1891-1955 Naslov Ljudi za vratima gostionice / Tin Ujević Vrsta građe kratka proza Jezik hrvatski Godina 1938 Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Društvo hrvatskih književnika, 1938 (Zagreb : Tipografija) Fizički opis 232 str. : autorova slika ; 21 cm Zbirka Savremeni hrvatski pisci ; ǂknj. ǂ63 ISBN (Pl.) Ujević, Tin (Augustin), hrvatski književnik (Vrgorac, 5. VII. 1891 – Zagreb, 12. XI. 1955). Studirao je hrvatski jezik i književnost, klasičnu filologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za studija se približio Matoševu književnom krugu, počeo objavljivati pjesme i kritike, ali se 1911. nakon oštre polemike razišao s Matošem. Napustio je i dotadašnja pravaška uvjerenja te se okrenuo jugoslavenskom integralizmu. S tih je pozicija nastupao u Beogradu 1912. pa je u Hrvatskoj uhićen i osuđen na desetogodišnji izgon. God. 1913. emigrirao je u Pariz, odakle je pjesme i članke slao hrvatskim časopisima pa mu je 1914. deset pjesma uvršteno u antologiju Hrvatska mlada lirika, a među mnogobrojnim političkim dopisima ističe se pomirljiv oproštajni članak Em smo Horvati u povodu Matoševe smrti. Nakon izbijanja rata priključio se političkim krugovima oko Jugoslavenskog odbora, ali je 1917. suradnja prekinuta, a Ujević ostao bez materijalnih sredstava i do 1919. živio u teškoj oskudici. Nakon povratka iz Pariza nakratko se zadržao u Zagrebu, odakle je otišao u Beograd, gdje je, s kraćim prekidima, ostao sve do 1929. i potpuno se integrirao u tamošnje književne i kulturne krugove. Ondje je objavio pjesničke zbirke Lelek sebra (1920) i Kolajna (1926), nastale u tzv. pariškoj fazi, najvjerojatnije 1916–19. U njima se profilirao kao pjesnik simbolističkog i esteticističkog usmjerenja, a odmak od Matoševe poetike najčešće se pripisivao utjecaju Ch. Baudelairea, P. Verlainea i A. Rimbauda. Zbirke su mu donijele književni ugled, ali se istodobno utvrdila i predodžba o njegovu nekonvencionalnom boemskom životnom stilu koji podrazumijeva materijalnu oskudicu i prekomjerno uživanje alkohola, a koja je postala neodvojiva od njegove pjesničke osobnosti. Od 1921. potpisivao se isključivo skraćenim oblikom imena (»Tin«). U različitim je časopisima 1920-ih objavio i niz pjesama koje formom (slobodni stih), stilom i kompozicijom označavaju otvaranje prema avangardističkim postupcima (simultanizam, asocijativni skokovi, eufonijske atrakcije) te će od tada različiti pjesnički rukopisi koegzistirati u njegovoj produkciji. Plodnu poetsku djelatnost pratio je i velik broj kritičkih i političkih napisa, a svoje tadašnje književne i svjetonazorske poglede iznio je u esejima Oroz pred Endimionom (1926) i Sumrak poezije (1929). Nakon odlaska iz Beograda živio je u Sarajevu 1930–37. U tom su mu razdoblju objavljene dvije zbirke pjesama koje pripadaju zreloj fazi stvaralaštva (Auto na korzu, 1932; Ojađeno zvono, 1933) i potvrđuju mu status jednoga od najvažnijih pjesnika toga razdoblja. Potom je tri godine proveo u Splitu, a od 1940. do smrti živio je u Zagrebu. God. 1938. objavio je knjige eseja Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa. Prvi put prihvatio je stalno radno mjesto u »glasilu hrvatskih namještenika« Pravica, a nakon uspostave NDH radio je kao prevoditelj u Ministarstvu vanjskih poslova. God. 1945–50. bilo mu je zabranjeno javno djelovanje pa mu je posljednja i najopsežnija izvorna zbirka pjesama Žedan kamen na studencu, pripremljena 1944., izišla tek 1954. Premda iznimno plodan i svestran književnik koji je neprestano radio na vlastitom obrazovanju, ostao je upamćen, a najčešće i vrjednovan, prije svega po lirskom opusu. Objavio je pet lirskih zbirki, a velik broj pjesama ostao je do pojave Sabranih djela (1963–67) neobjavljen ili razasut po zbornicima, časopisima i dnevnom tisku. I nekoliko ciklusa pjesama u prozi ostalo je izvan zbirki. S obzirom na četrdesetogodišnje stvaralačko razdoblje, odlično poznavanje europske pjesničke tradicije te otvorenost prema različitim suvremenim književnim pojavama (esteticizam, simbolizam, avangarda, socijalna književnost) njegov je lirski opus periodično trpio određene, katkad i radikalne promjene. Započeo je u okvirima Matoševe poetike, a prva je faza obilježena akcenatsko-silabičkim stihom, strogim formama i pasatističkim motivima, nerijetko povezanima s temom ugrožene domovine i religioznom simbolikom. Zbirkama Lelek sebra i Kolajna Ujevićeva je poezija stekla mnogobrojne i istaknute simpatizere, a poslijeratni književni povjesničari svrstali su ih na vrh poetskih dostignuća toga doba. Zbog velikoga broja pjesama tiskane su zasebno, iako su bile zamišljene kao jedinstveno djelo. Poetski diskurs te faze, formalno i dalje uređen akcenatsko-silabičkim stihom i tradicionalnom strofikom, iznimno kompleksna stila, usredotočen je na ljubavne i introspektivne sadržaje, ali je Kolajna dosljedno monotematski izvedena kao ljubavni kanconijer s mnoštvom intertekstualnih reminiscencija na europsku pjesničku tradiciju od trubadurske lirike do simbolizma, dok se u Leleku sebra potencira persona »ukletoga pjesnika« suprotstavljena masi (Maštovita noć). Za obje je zbirke karakteristična polarizacija materijalnoga svijeta i duhovnog iskustva koja završava u pesimističnom ozračju, a katkad i u potpunoj skepsi prema smislenosti egzistencije i povjerenju u onostrano (Duhovna klepsidra, Suvišni epitaf). Zrela faza obilježena je zbirkama Auto na korzu i Ojađeno zvono, u kojima su pjesme sa svim značajkama simbolističkoga rukopisa pomiješane s verlibrističkim kompozicijama u koje prodiru neortodoksno shvaćeni elementi ekspresionističke, futurističke, a potom i nadrealističke poetike pa kritika od tada govori o pluralnom i polifonom karakteru Ujevićeve poezije. Tridesetih godina pojavljuju se prvi put i tekstovi koji više ili manje izravno tematiziraju predodžbe o ljudskoj veličini i emancipaciji proletarijata (Visoki jablani, Čin sputanih ruku, Pogledi u praskozorju) te označavaju autorovo približavanje socijalističkim idejama, ali se u poetiziranim verzijama zadržava esteticizam iz rane faze ili se zamisli o bratstvu i jednakosti prožimaju kozmičkim spiritualizmom (Pobratimstvo lica u svemiru). Sa sve većim udjelom pjesama o društvenim pitanjima i određenim stupnjem angažmana raste i broj tekstova pisanih tzv. »oslobođenim stihom« (redcima različite duljine u prepoznatljivim strofičkim uzorcima). S obzirom na to da i posljednja zbirka okuplja tekstove od sredine 1920-ih a dijelom i one iz sljedećega desetljeća, Ujevićev se izraz nije bitno mijenjao. Uočljiva je tendencija da se, s jedne strane, sublimiraju i pozitivna i negativna individualna i svjetskopovijesna iskustva, dok se, s druge strane, Ujevićeva poezija otvara mnoštvenosti predmetnoga pola te otuda velik broj pjesama iz kasne faze opijeva različite fenomene i čovjekov odnos prema njima (Sklonidbe ruku, Ushiti cigarete, Legenda svijeća). Usporedno s lirikom u stihu nastalo je i nekoliko opsežnih ciklusa pjesničke proze (Crteži s kavanskog mramora, Mamurne jamatve, Badnjaci) također u tradiciji francuskih modernista. U rasponu od feljtonistički zabilježene crtice do autobiografskoga lirskoga zapisa ili analitičkoga minieseja ti tekstovi proširuju spektar ionako bogata i generički raznovrsna Ujevićeva proznog izraza. Uz dvije knjige ukoričenih eseja napisao je velik broj kraćih tekstova na razmeđu publicistike, autobiografske proze i književne kritike. U nekoliko tekstova (Ispit savjesti, Mrsko ja, Fragmenat), slično kao i u svojim simultanističkim pjesmama, problematizira koncepciju jastva kao homogena subjekta. U mladosti stečenu erudiciju širio je ustrajnim interesom za istočnjačku, ponajviše indijsku, filozofiju, koju je smatrao nadopunom zapadnjačkom racionalizmu i scijentizmu pa je mnoge članke posvetio alternativnim smjerovima religiozne duhovnosti. U književnokritičkim spisima najviše je pozornosti posvetio francuskoj književnosti od Baudelairea do avangarde. Zbog egzistencijalnih potreba bavio se intenzivno i prevođenjem: prevodio je pjesnike koji su ostavili značajan trag u njegovoj poeziji (Baudelaire, Rimbaud, É. Verhaeren, W. Whitman), veći broj pjesama iz talijanske i kineske lirike, a okušao se i u nekoliko proznih prijevoda (M. Proust, J. Conrad, F. Schlegel). Od pojave prvih zbirki do danas Ujević je predmet kontinuirana čitateljskog i kritičkog interesa, a prosudbu kako je posrijedi jedan od najzanimljivijih hrvatskih, ali i europskih pjesničkih opusa u XX. st., koju je donijela kritika prijeratnoga razdoblja (S. Šimić, R. Marinković), potvrđuju i književnopovijesne studije u posljednjoj trećini XX. st. (A. Stamać, V. Pavletić, D. Jelčić). Opće je mišljenje da je, premda kvalitativno neujednačen, njegov poetski opus pokušaj sinteze klasičnog i modernog u hrvatskoj književnosti, pri čemu bogatstvom i kompleksnošću poetskih svjetova s M. Krležom dijeli položaj na vrhu hrvatskoga modernističkoga kanona. avangarda, ekspresionizam, nadrealizam, međuratna književnost, Andre Breton... MG81 (N)

Opis Riznica najlepsih bajki knjiga je nova

Iz recenzije: ’’Marinkovićev Kiklop zasigurno je jedan od najsloženijih romana hrvatske književnosti. Riječ je, zapravo, o modernome centonu koji sadržava više podžanrova i mini priča, a za svaku od njih pisac je uspio pronaći odgovarajuće retoričko ruho. S jedne strane to je bespoštedna analiza moralne i inteletualne krize, pravog bankrota humanističkih ideala u osvit inferna Drugoga svjetskog rata, slika poživinčenog vremena u kojemu čovječanstvo gubi moralni kompas. Istodobno, te realne situacije iz konkretne sredine projiciraju ne alegorijsko-simbolički plan, a u njemu dominiraju mitološke slike, parafraze i parodije homerskih situacija. Tako se Marinković pridružuje modernim romansijerima sklonima poetici mitologiziranja i stvaranju mitološkog romana kao posebnog žanra.’’

Iz recenzije: ’’Ivan Aralica novim romanom Japundže, gotovo dvadeset godina poslije rata u Bosni i Hercegovini, progovara o pitanju egzila kao o stanju premještenosti iz vlastita prostora, prouzrokovanu prisilom. Piše on u njemu i o načinima življenja i prilagođavanja novim mjestima primarne egzistencije. U pripovjednome tekstu susreću se putnici kojima je cijela imovina kovčeg s kojim su došli u nove prostore, u neka posve različita vremena, u posve različite običaje i navike. Međutim, egzil u romanu nije samo metafora i tema. On je ograničen prostor romaneskne naracije koja se orijentirala na locuse koje pripovjedni subjekt nastanjuje/napušta i privremenim (samo)identifikacijama ucrtava kao vlastiti duhovni prostor. Problematizira Aralica u njemu i pitanje doma, domovine, međuljudskih povezanosti, uklopljenosti u novu sredinu, prikazuje on brojne tranzicijske duhovne i moralne devalvacije.’’

Pre više od četiri decenije, spisateljica Grozdana Olujić započinje sa stvaranjem novih autorskih bajki. Od knjige „Sedefna ruža i druge bajke“, preko niza novih zbirki, stvorila je jedinstvenu vrstu umetničkih bajki koje su brzo osvojile čitalački svet ‒ mlade i starije, na srpskom i velikim jezicima. Poezija i filozofija obojile su bajkovite priče naše spisateljice. Životna mudrost uspela je da „na inovativan način sjedini folklorni obrazac, slovensku mitologiju, filozofiju Dalekog Istoka, tradiciju evropske bajke i osobenosti moderne srpske književnosti“ … Sada su sve njene bajke, u dva toma, opremljene obimnim pogovorom, napomenama i bibliografijom.

Iz recenzije: ’’Roman Filip – priča o orahovu kovčežiću živa je slika iskustva naraštaja koji pripada shizofrenu vremenu, onom u kojem nastaju podvojenosti društva i podvojenosti u društvu. Predajući i tijelo i duh vjeri u novo doba i idejama o novom socijalističkom društvu slobode, jednakosti, bratstva i jedinstva, Filip Čavlina, dijete dalmatinskoga krša i kamena, poslije povratka sa služenja vojnoga roka u rodni kraj kroči prostorom kojemu više ne pripada i koji ne pripada njemu. Obećanja modernih proroka o novom i boljem svijetu socijalističkoga društva te nemogućnost razumijevanja i prihvaćanja brzih promjena u društvu i sustavu okosnica su ove romaneskne priče o prepuštanju struji i dobrovoljnome izgnanstvu.’’

Odlomak: Šenoa pripovijeda kako su Mlečani uspjeli uvjeriti zapadni svijet, osobito papu Klimenta i nadvojvodu Ferdinanda, kako uskoke kao razbojnike u interesu mira i čovječanstva treba uništiti.

Iz recenzije: ’’Radnja romana zbiva se na razmeđu 18. i 19. stoljeća u vrijeme burnih povijesnih događaja izazvanih revolucijom u Francuskoj 1789. godine. Hrvatska je u to doba bila podijeljena: sjeverozapadni dio zemlje je u Habsburškoj Monarhiji, a Istra, Primorje i Dalmacija pod vlašću Mletačke Republike... U bitkama protiv Napoleona u Italiji, na austrijskoj strani, sudjeluju i mnogi Hrvati, među njima i oni iz Primorja i Dalmacije o kojima je riječ u romanu... Običaje, navike, naravi, događaje, povijesne i nepovijesne ličnosti Aralica kreira s tolikom preciznošću, s gotovo nevjerojatnim detaljizmom, a i s velikom sklonošću prema neobičnosti, da literarna slika djeluje nestvarno. Graditelj svratišta, kao kruna prognaničke tetralogije, roman je iznimne uvjerljivost i: ima priču, sudbinu, ideje i - gotovo nevidljiv, što znači izvrstan jezik.’’

Elvesztett es ujra visszanyert paradicsom, irta Milton Janos angolbol forditotta Bessenyei Sandor Izgubljeni i ponovo stečeni raj, Džon Milton (dve knjige u jednoj) --------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Knjiga je vrlo dobro očuvana. Samo donji ugao prve stranice, na kojoj je naslov knjige, otcepljen (vidi sliku 4).To je jedina mana. Sve ostalo ok.Odlično očuvano. Sve strane na broju.Nema nikakvog podvlačenja. Izdanje Kiadja Telegdi K.Lajos Konyvkereskedes, Debreczen 1874. Tvrdi povez,format 20 cm,216 + 212 strana. Izuzetno retko izdanje.

Zbirka izabrane poezije.

Zbirka pozorišnih kritika i eseja.