Pratite promene cene putem maila
- Da bi dobijali obaveštenja o promeni cene potrebno je da kliknete Prati oglas dugme koje se nalazi na dnu svakog oglasa i unesete Vašu mail adresu.
26-50 od 70 rezultata
Režim promene aktivan!
Upravo ste u režimu promene sačuvane pretrage za frazu .
Možete da promenite frazu ili filtere i sačuvate trenutno stanje
„Sve što čovek radi, samo je priprema da se doživi ljubav.“ „Jednostavan je čovek dotle dok božiji darovi u njemu nisu naročito razvrstani i imenovani, ni po smislu ni po dejstvu i moći. Takav čovek je tih i blago osvetljen kao crkvica u kojoj gore mnogo svetiljaka užeženih od raznih darovalaca, namenjenih raznim ciljevima, zemaljskim i nebeskim, i koje se u trajnom miru gase i ponovo pale. I samo svetle.“ Isidora Sekulić (Mošorin, 16. februar 1877 - Beograd, 5. april 1958) je bila srpska književnica, akademik i prva žena član Srpske akademije nauka i umetnosti. Rođena je 16. februara 1877. godine u podnožju Titelskog brega, u bačkom selu Mošorinu kod Titela. Roditelji su joj bili Danilo i Ljubica, a braća Predrag i Dimitrije. Detinjstvo je provela u Zemunu, Rumi i Novom Sadu. Školovala se u Novom Sadu (Viša devojačka škola), Somboru (Srpska preparandija) i Budimpešti (Pedagogijum). Radila je kao nastavnica u Pančevu, Šapcu i Beogradu. Doktorirala je 1922. godine i bila je prvi predsednik Udruženja pisaca Srbije. Pisala je o Branku Radičeviću, Đuri Jakšiću, Lazi Кostiću, Petru Кočiću, Milanu Rakiću, Veljku Petroviću, Ivi Andriću, Momčilu Nastasijeviću i drugima. Penzionisana je 1931. godine. Izabrana je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 16. februara 1939, a za redovnog člana Srpske akademije nauka 14. novembra 1950, kao prva žena akademik. Umrla je 5. aprila 1958. godine u Beogradu. Na Topčideru joj je podignut spomenik 2015. godine. Čitaj dalje
Sun Pinova Veština ratovanja smatra se delom koje nimalo ne zaostaje za mnogo slavnijom vojnom raspravom Sun Cua. Kao i Sun Cuovo Umeće ratovanja i Sun Pinovo delo bavi se vojnom strategijom, razotkrivanjem zakonitosti ratne veštine, te idejama koje su i danas aktuelne i primenjive u ratu. Takođe, kroz knjigu provejavaju biseri drevene kineske mudrosti. Sun Pin (umro 316 p.n.e.) je vojni strateg koji je živeo u Razdoblju zaraćenih država u drevnoj Kini. On je potomak Sun Cua, a vojnoj nauci ga je podučavao pustinjak Gueiguci. Znao je Sun Cuovo Umeće ratovanja napamet, pa ga je Gueiguci često isticao pred ostalim učenicima. Dok je služio u državi Vei, bio je uhapšen pod lažnom optužbom za izdaju. Za kaznu je istetoviran po licu (u to vreme su kriminalci tako kažnjavani) i odstranjene su mu čašice sa kolena, zbog čega je do kraja života ostao bogalj. Sun Pinovo delo Veština ratovanja je arheološkim iskopavanjem ponovo otkriveno 1972. godine, nakon što je bilo izgubljeno skoro 2000 godina. Do tada su neki istoričari spekulisali da su Sun Pin i Sun Cu jedna ista osoba, ali je ovim otkrićem dokazano da je Sun Pin zapravo potomak (unuk ili praunuk) Sun Cua. Čitaj dalje
"Zakon pijenja je isti kao i zakon ljubavi: bilo kada, bilo gde, bilo kako. Međutim, i ovamo i onamo važne su sve okolnosti. Prema prirodi vina treba odabrati godišnje doba i doba dana. Postoje lenja vina, koketna vina, brbljiva vina, tragična vina. Najveća je neosetljivost, na primer, piti dramsko vino na prijatnom porodičnom ručku. Isto tako je neukusno na zvaničnoj gozbi piti razbludno vino. Ako si sam i napolju, uvek traži perspektivu; vino voli visinu i vidik, i voli da gleda odozgo..." - B. Hamvaš Hamvaševa filozofija vina je „molitvenik za ateiste“, za one siromašne duhom kojima je potrebna pomoć kako bi okusili stvaran, realan život. Tako specifičnom auditorijumu autor se obraća čista srca, vedro i jednostavno, ali direktno i, često, ne birajući reči kojima karakteriše one ispunjene zabludom, strahom i samoobmanom. Ne želeći da ih nasilno menja i podučava, Hamvaš se opredeljuje za suptilniji književni i filozofski diskurs – za satiru kao osnovni ton, za metaforu, metonimiju i simbol kao pesnički izraz, za izvođenje dokaza i logičko zaključivanje kao filozofski pristup. Ta čudesna i neponovljiva Hamvaševa alhemija, mešavina poetskog, egzaktnog i spekulativnog, u stanju je da nenasilno, gotovo nadčulno preobrati i najortodoksnije nevernike, vodeći ih nepogrešivo ka cilju – ka samospoznaji i oboženju, ka „spiritualnoj esenciji Jednog“. Kompoziciona struktura „Filozofije vina“ zasnovana je na tri ontološke celine. Kod Hamvaša ovo trojstvo dobija viši smisao: „svaka dobra knjiga raščlanjena je na tri dela“, trojka je „savršena deoba“ , a i „broj vina je trojka“. Sklon izvođenju logičkih zaključaka, pisac ide dalje u objašnjavanju dubljeg značenja broja tri. U igru, verbalnu i intelektualnu, koja ima prizvuk čarolije, ulazi sada planeta Saturn kao „simbol velikog primordijalnog rajskog poretka“ – kada je svako biće i svaka stvar bila na svome mestu i kada je nepomućena sreća vladala svetom. Ova planeta povezana je sa trojkom koja označava meru, a samim tim i sa vinom koje uzdiže čoveka iz sveta poremećenih vrednosti, haosa i entropije u univerzum reda, sistema i sklada, u „poredak zlatnog doba“. Red je ključ uspostavljanja smisla, put ka Jednom i Jedinstvenom. I tako neprimetno uranjamo u filozofiju vina. Čitaj dalje
Izabrani ogledi o iskustvu. Benjamin je nesumnjivo jedan od najvažnijih mislilaca našeg doba. Njegova tri čuvena teksta, sabrana u ovoj knjizi (pored naslovnog, 1933, još „Pripovedač“, 1936. i „Zadatak prevodioca“, 1923), s pridodatim zapisima „Iskustvo“ (1913) i „Maramica“ (1932), prožeta su promišljanjima o tome kako baštiniti prošlost. Počevši od kraja Prvog svetskog rata, iskustvo je izgubilo na svojoj vrednosti: ono što je neposredno življeno gotovo da više ne nalazi izraza u rečima i jedva da se prenosi iz naraštaja u naraštaj. Autor nam ovde nudi svoju dalekosežnu refleksiju o lepoti onoga što iščezava, o smislu istorije i našem dvosmislenom odnosu prema prošlosti. Čitaj dalje
Ljudi koji se bave eseističkom književnošću uglavnom su se zatvorili u svoje sobe, pišu, objavljuju negde ili ne objavljuju, ćute i treba ih pronaći. Ovom rečenicom istoričar književnosti i profesor Jovan Pejić dočarava nezavidan položaj koji esej danas ima u srpskoj kulturi. U pokušaju da isprave stvari, Pejić i Milan Arnaut iz kuće " Altera" pokrenuli su biblioteku simboličkog imena "Kalem", koja spaja književnu kritiku, književni esej i knjižecnu istoriju. Ova knjiga je jedna od knjiga u esejističkoj biblioteci " Kalem". Čitaj dalje
Suton idola je jedno od poslednjih Ničeovih dela. U trenutku kad se nemačka kultura obrušila na njega, on joj je uzvratio ovim radom koji može da posluži kao uvod u celu njegovu moćnu i visoko kondenzovanu filozofiju. Razotkrio je nihilizam te kulture, zapravo čitave zapadne kulture od Sokrata naovamo, i njenu idolatriju. Najzad, ukazuje na prevrednovanje svih vrednosti kao svoj glavni projekt. Čitaj dalje
"Kad me pitate šta je vreme – ne znam. Kad me ne pitate – znam." - Avgustin U ovim dvema knjigama iz svojih ispovesti, Stvaranje sveta i vreme i Nebo i zemlja, Avgustin iz Hipona, kasnije proglašen za sveca, živo iznosi svoje viđenje svakodnevnih pitanja koja sebi postavlja gotovo svaki hrišćanin. Šta je Bog radio pre nego što je stvorio svet? Polazeći od čega i kako ga je stvorio? Da li je vreme postojalo pre stvaranja sveta? Kako ga meriti? Šta je Božja večnost? Da li je prošlost različita od sadašnjosti i budućnosti ili je samo neki subjektivni doživljaj? Da li je nebo iznad naših glava isto s Božjim nebom? To su pitanja koja sebi postavljamo svakodnevno i na koja Avgustin pokušava da odgovori s dubokom verom povezanom sa zdravim razumom. Čitaj dalje
Gledavši u detinjstvu lutkarsku predstavu s motivom Fausta, mali Gete nikako nije mogao da zaboravi lik Fausta. Kako je vreme prolazilo, taj lik je bivao sve snažniji, da bi, naposletku, i oživeo u Geteovoj knjizi. Ono što nam je Gete ostavio jeste, zasigurno, ova veličanstvena knjiga – Faust, toliko lelujava i snažna, prava slika dramsko–epske forme, koja kroz svoje celine, bilo manje ili veće, oslikava životni put glavnog junaka Fausta. U dijalogu Boga i Mefistofela, spoznajemo o učenom mladiću, odnosno Faustu, koji se bori između želje da otkrije sve tajne sveta i ljudske ništavnosti i nemoći koja mu onemogućava da otkrije suštinu i smisao čovekovog bitisanja. Umoran od toga što mu nauka, a kasnije ni magija, nije pomogla da shvati suštinu svog postojanja, pomišlja na samoubistvo, a spas u tome donose crkvena zvona, koja ga vraćaju u stvarnost, među ljude. Tada se upoznaje sa demonom, sa Mefistofelom, koji želi da mu pokaže kako se hedonizam postiže u svakodnevnom zadovoljavanju nagona i strasti, a ne u učenju i istraživanju. Druženje sa Mefistofelom postaje put velikih i malih uživanja, počevši od studentskih pijanki u Auerbahovom podrumu. Gete je želeo da njegov junak doživi ljubav, pa ga tako podmlađuje kako bi se zaljubio u Greticu, koja u njemu budi čista osećanja i misli i koja mu pomaže da shvati da je on, zapravo, biće nebeskog i zemaljskog porekla. Međutim, Faust ne odustaje od lutanja… Ovo neujednačeno delo, koje, prema rečima Getea, ima i početak i kraj, a ipak nije celina, izražava ono što se u nama bori godinama, vekovima. Naša želja za saznanjem, za onim beskonačnim, za nedostižnim, budi u nama jednog Mefistotela, nalik onom u Faustu i upravo ta želja za nedohvatljivom istinom čini nas ljudima. Gete je ovim delom samo želeo da nam kaže da je svako od nas, zapravo Faust, koji u sebi nosi klicu mefistofelovskog zla, Gretine dobrote i Faustovog traganja. Čitaj dalje
"Čašu spasenja primimo i ime Gospodnje prizovimo. Čaša spasenja je prečista krv Hristova. Ime Gospodnje kao oganj pali demone. Četiri su strane sveta, četiri su okrvavljena kraka Krsta Hristovoa, četiri jevanđelja. Tri su lica u Svete Trojice, s tri prsta se krstimo. Dva su izvora nauke Hristove: Sveto pismo i Sveto predanje. Dve su glavne zapovesti Hrisove: ljubi Boga i ljubi bližnjega. Jedan je Bog, koji je sve u svemu, kroz njega živimo i krećemo se i jesmo." - Sveti Vladika Nikolaj Velimirović Čitaj dalje
Vispreni i izuzetno plodni književnik istoričar, teoretičar i kritičar Radomir Ivanović do sada je objavio 26 monografija i 33 knjige ogleda posvećenih jugoslovenkim književnostima. U prvom poglavlju knjige "Sunčanom stranom književnposti" autor donosi pet radova koji problematizuju prozu i poeziju. Svoj analitički duh usmerio je na romane i pripovetke Mihajla Lalića, Mihaila Šolohova i Boška Petrovića, kao i poetske opuse Ganeta Todorovskog i Branka Miljkovića. U drugom delu knjige donosi pet radova o kritičarima Pavlu Popoviću, Borivoju Marinkoviću i Miroslavu Pantiću, komparatističku analizu jugoslavistike i polonistike i prilog iz teorije književnosti. Čitaj dalje
Na jednom mestu sačuvane su odabrane, najleše i najzanimljivije, misli i razmišljanja velikana, počev od epohe stare Grčke i Rima, do današnjih dana. Tu su misli Sokrata, Aristitela, Konfučija, Šekspira, Dostojevskog, Tolstoja, Hemingveja, Hesea, Borhesa, Šopenhauera, Ničea, zatim Jovana Dučića, Meše Selimovića, Ive Andrića, i mnogih drugih... Trezor sadrži i narodne izreke i poslovice raznih naroda iz svih delova sveta. Čitaj dalje
- Muzika je odista sveopšti jezik, koji se svuda razume - I najgori glumac ima jednu ulogu koju odlično igra, jer tu je on isto što i živo lice ispod maske. - Nije zadatak piscu romana da priča krupne događaje, nego da male učini zanimljivim - Novine su skazaljka što pokazuje sekunde istorije. Čitaj dalje
Ðani Vatimo (1936) je vodeći italijanski filozof i jedan od najuticajnijih evropskih savremenih mislilaca! Vatimo je studirao u Torinu i Hajdelbergu! Predavao je estetiku i filozofiju na Univerzitetu u Torinu! Autor je preko tridesetak filozofskih knjiga. Po političkoj vokaciji je levičar. Značajne su njegove knjige: Kraj moderne; Transparentno društvo; Avantura razlike: filozofija posle Ničea i Hajdegera; Iza interpretacije: značenje hermeneutike za filozofiju; Filozofija kao kulturna kritika; Posle hrišćanstva itd. Ðani Vatimo, na Ničeovom i Hajdegerovom tragu, uvek se otvoreno ogledao sa velikim izazovom savremene filozofije, to jest sa nastojanjem da trasira "teoriju moderne". U Nihilizmu i emancipaciji traži način razmišljanja o politici, etici i pravdi posle zalaska metafizike i posle kraja ideologija, kada više nisu prihvatljiva nepromenljiva načela i kada se javlja potreba za stvaranjem zakona putem konsenzusa i pregovora. Samo tako se može izbeći polarizovanje u pluralizamu koji se sve više poistovećuje sa kulturom supermarketa i oživljavanja fundamentalizama, porodičnih ili etničkih, religioznih ili onih koji su vezani za zajednicu. Vatimo se u tom ključu suočava s vrućim aktuelnim temama: s globalizacijom i invazivnošću novih tehnologija, sa zalaskom Zapada i ulogom Evrope, sa temom o poreklu i o kulturalnom pluralizmu, sa pravdom koja bi najzad bila "humana", s ponovnim otkrićem aktuelnosti socijalizma. Čitaj dalje
"Kada sunce prospe svoje zlato po jezeru, ja se budim ne kao nirvansko jedinstvo no kao trojedinstvo, od saznanja, želje i akcije." "Prvo si rodio čoveka u srcu svome, pre nego si počeo stvaranje." U istoriji Srpskog naroda, njegove crkve i duhovnosti, posebno mesto zauzima sveti Vladika Nikolaj Velimirović, episkop žički i ohridski, duhovni otac i prosvetitelj Srba, čovek čije je delo bilo daleko iznad vremena u kome je živeo, a ideje i misli putokazi srpskom narodu u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Čitaj dalje
Antropolozi posmatraju one ljude na zemaljskoj kugli koji nemaju krevete, ormare, kuće i većinu uobičajenih sredstava za fizičku udobnost, ali koje ne treba bezrezervno smatrati siromašnima, i koji sami sebe često ne vide kao siromašne. Predstavnici društveih nauka opisuju siromaštvo kao društveni nedostatak, kao suprotnost posedovanju dobara. Po definiciji, siromašna je ona osoba koja ne raspolaže materijalnim sredstvima. Iz toga sledi da bi davanjem tih sredstava pod uslovom da je to moguće siromaštvo bilo pobeđeno i izazvalo blagostanje. Materijalistička predrasuda deo je istorijskog nasleđa, staro shvatanje da je politika dužna da obezbedi građanima krov nad glavom, ostavu sa hranom i krevet za počinak. Omiljena ideja među onima koji se profesionalno bave siromaštvom jeste da visoka tehnologija razvijenog kapitalizma pruža te stvari koje nedostaju i, pride, pogoduje nastajanju političkih uslova neophodnih da bi se u njima uživalo... Čitaj dalje
Ako davna tradicija kaže da je sam Bog nad Toledom postavio sunce, povjest umjetnosti prića da je u tom istom gradu, u tom Toledu rastvorio nebesa slikar došljak, Krečanin El Greko, Teotokopulos, slikajući ekstatične i sulude vizije. Taj strani došljak doista je u pravom smislu postao slikar Toleda. On je otkrio onu tajnu auru, nevidljivu za neposvećene, kojom je ta gotska gradina magijski obavijena. Čitaj dalje
Od razumnih bića jedno je Bog, drugo čovek, a treće kao Pitagora! Jamblinovo prikazivanje Pitagorinog života otkriva veličinu ovog genija. Pitagora je antički grčki matematičar, naučnik, astrnonom i filozof, osnivač filozofskog, matematičkog, mističkog i naučnog društva ili zajednice, koja je poznata pod imenom Pitagorejska škola. Danas je najpoznatiji kao tvorac Pitagorine teoreme. Uticao je na filozofsku misao i religijska shvatanja antičkog doba. Pod pitagorejskom teorijom brojeva podrazumeva se zapravo jedna teorija bića, teorija koja se odnosi na prirodu stvari, obuhvata matematiku, muziku i astronomiju. Aristotel smatra da su se oni koje nazivaju pitagorejcima prvi posvetili matematici i unapredili je, a pošto su bili odgojeni u njoj, smatrali su da su njena načela ujedno i načela svih stvari. I tako su samo vek - dva iza Pitagore, sve nauke koje poznajemo danas, prispele do svog zasnivanja - i astronomija i fizika i geometrija, a tek posle dva milenijuma upoznajemo njihov istinski razvoj. Jamblih je, sačinio panegirik o Pitagori ističući njegove vrline, mudrost, pravednost, umerenost i hrabrost. Za njega je duša Pitagore poslata među ljude od boga, sa onog najvišeg mesta u povorci Apolona da ih poduči i usmeri. Pitagorin život je priča o čoveku koji je pre 2500 hiljade godina postavio neke od postulata prema kojima se i danas upravljamo. Večnost nosimo u svojim mislima, osećamo je trenutkom svesnog saznanja, ona je naš život. Čitaj dalje
"Vrednost ove knjige i zadovoljstvo što je imamo nalazim u sledećem: 1) Stalna aktuelnost tema kojima se Oto Vajninger bavi u ovoj knjizi, a to su u prvom redu psihološko-metafizičke 2) Skoro apsolutna originalnost nekih misli mladog austrijskog filosofa s početka veka, misli mestimično neprevaziđenih do danas; 3) Potreba utemeljenja ili obnavljanja temelja duhovne kulture danas u svetu, u našoj sredini posebno, u jednom vremenu ozbiljno poljuljanih religioznih i filosofskih načela u zapadnoevropskoj hrišćanskoj civilizaciji" - iz pogovora Vladete Jerotića. Čitaj dalje