Pratite promene cene putem maila
- Da bi dobijali obaveštenja o promeni cene potrebno je da kliknete Prati oglas dugme koje se nalazi na dnu svakog oglasa i unesete Vašu mail adresu.
1-25 od 1660 rezultata
Režim promene aktivan!
Upravo ste u režimu promene sačuvane pretrage za frazu .
Možete da promenite frazu ili filtere i sačuvate trenutno stanje
Aktivni filteri
-
Cena
750 din - 999 din
Broj strana: 239 Pismo: Ćirilica Povez: Mek Format: 20 cm Godina izdanja: 2022. Izdavač: Ukronija Mi je stravična slika budućeg sveta, u spoju tehničke civilizacije sa birokratskom diktaturom, svodi ljudsku ličnost na nulu. Neobčan kao vizija i kao tekst, roman je imao isto tako neobičnu sudbinu: napisan u emigraciji, između 1922. i 1924. godine, nikad se nije pojavio u svom originalnom tekstu, već postoje samo njegovi prevodi na svetske jezike. Za zamjatinom su krenuli Haksli, Orvel i drugi i već zbog tog istorijskog interesa MI je knjiga koju treba čitati; ona u svom rodu predstavlja klasično delo.
Maja Solar / Vladimir Stojnić / Jelena Anđelovska / Vitomirka Trebovac / Branislav Živanović / Ivana Maksić / Goran Živković / Bojan Vasić / Vladimir Tabašević / Anja Marković / Srđan Gagić / Maša Seničić / Radmila Petrović / Dejan Kanazir Priredio Stevan Bradić. „Kakva se poezija danas piše? Ko su pesnici i pesnikinje koji još uvek i uprkos svemu istrajavaju u ovom neobičnom poslu, koji je možda najkompleksniji način da se suočimo sa svetom oko sebe i sa nama samima? U vremenima kakva su naša, u kojima dominira govor medija i interneta, kao da više nema prostora da se začuje pesnička reč. Neki čak smatraju da je prošlo vreme poezije, a možda i same umetnosti. Da li to znači da su nam jedino ostali tržni centri, kupovina i prodaja, a da vredi samo ono što na sebi nosi cenu? U ovakvom svetu više ne može biti reči o našoj ljubavi, strasti, ogorčenju, očaju, bedi, borbi, radosti i nadi da je drugi svet moguć. Poezija zastupljena ovim izborom, međutim, svedoči o pomenutim stvarima. Ako je već tako, onda ona predstavlja logičnu pobunu protiv sveta koji ju je poništio, poništavajući i nas same. Ova poezija to čini na različite načine, ponekad ozbiljno, a ponekad sa humorom, ali uvek sa nepokolebljivim uverenjem i jezičkom veštinom koja predstavlja autentični razvoj sposobnosti našeg jezika da progovori o stvarnosti u kojoj smo se zatekli. Upravo zato je moramo čitati.“ – Stevan Bradić
„Sandinista“ je nova zbirka poezije Dragana Boškovića koja se sastoji od 3 poeme ( Special price ): Slovenija , Dalje i Le bandiere nere . U trenutku kada književnost umire u pesniku, tekst postaje simbolička matica smrti, „prekrasno lice gubitka”, kako bi rekla Kristeva. I dok se na koži prepoznaju „olovne mrlje”, „neka mala slova, reči, lezije”, otkrivajući se u gestovima, nagoveštena večitom mimikrijom znaka – smrt književnosti još uvek nije strašna. (Slovenija) „Dalje“ je jedan oblik simboličke mere koja se konstantno pomera, raste, transformišući iskustvo teksta u iskustvo supstancijalne krize. Jer, ako je ono najgore što nam se može dogoditi manje od onoga što možemo podneti, najgore se, dakle, uvek dešava. Poema Dalje je ekscesni čin objave, granično mesto vidljivosti događaja koji nikada nije upravo ono što smo kadri da podnesemo. (Dalje) Moguće je moliti se i biti glas ništavila, biti izgubljen i pisati za neki budući vek, moguće je, naposletku, predvoditi „vojsku mrtvih na speedu” i istovremeno šaputati Gospi, „utrobi njenoj što leprša”. Postoji nešto programsko, manifestno, u poemi „Le bandiere nere“, a što zapravo, u čitavom „Sandinisti“ odjekuje kao smrtnosno jevanđelje, nadzemaljski a ljudski znak, neka čudna uteha, poslednja milost. (Le bandiere nere). Dragan Bošković je već stvorio stih koji je revolucija i samom sebi kontrarevolucija. (Iz pogovora „Najdalje“ Aleksandre Sekulić) Dragan Bošković (1970) srpski je pesnik, teoretičar književnosti i redovni profesor Filološko-umetničkog fakulteta u Kragujevcu. Urednik je naučnog časopisa „Nasleđe“ i monografske biblioteke „Crvena linija“ (FILUM, Kragujevac). Dobitnik je više pesničkih nagrada i poezija mu je prevođena na poljski, ukrajinski, češki, slovenački, španski i japanski jezik. Živi u Beogradu, radi u Kragujevcu.
Izbor iz poezije. „Pesma nije život, niti pesnikov život, ona je paralelna životu[...] Ona samu sebe stvara, preuređuje se iznutra, svojim vlastitim krvotokom se hrani, sprečava da išta u nju uđe i oduzme joj dah. Zaštićena je od korozije vremena. Spolja je fosil, iznutra živi organizam. Ničemu ne može da služi, jer sve njoj služi“, rekao je Branko Miljković, pesnik za kojim su ostali neizbrisiv trag u srpskoj poeziji i zagonetna smrt. Objavio je zbirke „Uzalud je budim“ (1957), „Smrću protiv smrti“ (1959, sa Blažom Šćepanovićem), „Vatra i ništa“ (1960, Oktobarska nagrada), „Poreklo nade“ (1960) i „Krv koja svetli“ (1961), ali je mnogo pesama ostalo i van tih zbirki. Stvarajući od reči i stihova simbole koji dobijaju svoju stvarnost, naseljavajući svet tim realizovanim slikama, Miljković je uzdigao hermetičnu poeziju do bitnog elementa koji ispunjava naše živote. A to je moguće samo pomoću plamtećih reči, goruće tradicije i saživljavanja s ništavilom. „On, unuk simbolista i nadrealista, kako je sam za sebe govorio, svojom sudbinom učinio je pesništvo ’dostignućem krajnje lepote i nezamenljivosti’.“ – Božidar Šujica „Branko Miljković (1934–1961) nije morao umrijeti da bi postao priznat i slavan; već je to bio za svog kratkog života. Iz pjesničke generacije šezdesetih, Miljković je odmah nazvan ’princem poezije’ i odmah svrstan u red velikih pjesnika.“ – Mirko Kovač
Izbor iz poezije Postoje pesnici od kojih se nikada nećemo i ne možemo odvojiti. Takav je trag ostavio za sobom Ivan V. Lalić (1931–1996), jedan od najvećih srpskih pesnika. U Lalićevoj poeziji nailazimo na antičke mitove, stare italijanske pesničke forme, vizantijsko i nacionalno nasleđe, intimu i kanonske stihove. Lalić spada u najprevođenije srpske autore jer je razumljiv na brojnim jezicima ovog sveta. Izbor dela Glas koji peva u vrtovima donosi svu njegovu veličinu, pokazuje raskoš formi i otkriva sve vrednosti koje isijavaju iz poetskog jezgra srpskog jezika i srži različitih kultura, od nacionalne do vizantijske i mediteranske.
Izbor iz poezije Postoje pesnici od kojih se nikada nećemo i ne možemo odvojiti. Takav je trag ostavio za sobom Ivan V. Lalić (1931–1996), jedan od najvećih srpskih pesnika. U Lalićevoj poeziji nailazimo na antičke mitove, stare italijanske pesničke forme, vizantijsko i nacionalno nasleđe, intimu i kanonske stihove. Lalić spada u najprevođenije srpske autore jer je razumljiv na brojnim jezicima ovog sveta. Izbor dela Glas koji peva u vrtovima donosi svu njegovu veličinu, pokazuje raskoš formi i otkriva sve vrednosti koje isijavaju iz poetskog jezgra srpskog jezika i srži različitih kultura, od nacionalne do vizantijske i mediteranske.
Knjiga je dobro očuvana. ,,Autor : Eliezer Papo Izdavač : AGORA „Sasvim prikladno naslovljene, Nesabrane priče sastavljene su od raznorodne građe koja obuhvata žanrove koji variraju u rasponu od autobiografskih zapisa i anegdota, kratkih eseja na biblijsko-jevrejske teme i opise jevrejskih praznika, biografskih crtica o autoru dragim i značajnim ljudima, deseteračkih prevoda biblijskih knjiga, esejističkih analiza ladino poslovica i njihovog poređenja sa južnoslovenskim izrekama, do analize sevdalinki i nekoliko autorskih pesmica u desetercu. Vezivno tkivo koje objedinjuje ove heterogene pripovedne sadržaje i forme predstavlja, s jedne strane, živahan i vedar duh samog autora koji čitavoj ovoj građi daje anegdotsku i humornu notu, kao i tematika koja se u dobroj meri oslanja na sarajevsko i jugoslovensko jevrejsko iskustvo. Tako, Papo o sebi govori ne samo kao o Jevrejinu, nego i kao o „Sarajliji, Bosancu i Jugoslovenu”, kojim se, paradoksalno, smatra bez obzira na nestanak te zemlje i svoje preseljenje u Izrael, a ta kompleksnost i slojevitost autorovog identiteta daje specifičnu draž u ovoj knjizi.” Aleksandar Pavlović „Smisao ovakve nesabranosti ipak se najbolje može sagledati u pesmi: Jel Sarajvo đe je nekad bilo, ili: odvjet jednom muhadžeru. Lirski subjekat, izmaknut iz vremena i prostora koji beleži, svedoči (pisanim) tekstom o onome što je prevashodno i u njegovom životu i u njegovom nasleđu bilo bitno obeleženo usmenošću. Ponavljajući obrazac nastanka usmene Tore, autor zapisuje da bi sačuvao. Na stilskom planu to je ironijsko poigravanje s pomodnom nekanoničnošću i teško da bi postmoderna praksa koju živimo bila u mogućnosti da izrodi ikakav sabraniji kanon od ovoga. (...) Vratimo li se Deridinom razumevanju khôra-e, razumećemo kako je moguće pisati prošlost, sadašnjost i verovatno budućnost, žargonom, dijalektom, desetercem i nevezanim proznim izrazom, a ipak pisati/govoriti konsekventno i s radošću pisanja/govorenja.” Gordana Todorić * Eliezer Papo (1969, Sarajevo) profesor je sefardske književnosti na Ben-Gurion Univerzitetu u Negevu, redovni član Izraelske nacionalne akademije za Ladino i dopisni član Španske kraljevske akademije. Dosad je objavio jedan istorijski roman – Sarajevska megila: skica za portret jednog svijeta u trinaest poteza (2001), koji se našao u užem izboru za Ninovu nagradu, i dve zbirke priča: Sefardske priče (2000) i Časovničar i sačasnici: zbirka postistorijskih priča, s domaćim zadacima, podijeljena u pet časova i četiri odmora (2007).``